Naiđeš na takvu jednom u životu.
Nazivaš ju svojom, nazivaš ju jedinom, nazivaš ju sudbinom.
I kada napokon shvatiš da ti upravo ona pruža sve ono što ti nisu druge pružale, odjednom se opustiš, kao da si svjestan da je razvila duboke osjećaje prema tebi, i da te više neće pustiti od sebe, kakve god gluposti radio.
Počinješ joj pružati premalo pažnje, ljubav joj daješ na kapaljku, i tako loš prema njoj gaziš njenu ljubav prema tebi, ubijaš svaku njenu nadu da ćeš se trgnuti i postati bolji prema njoj.
I vidiš da se trudi oko tebe, i vidiš da se muči s tobom, i imaš dojam kao da joj je sve više stalo što si ti gori prema njoj..
I malo po malo, ubiješ u njoj i dostojanstvo, i ženstvenost, i ljubav i naklonost prema tebi.
A ona se jednog dana ustane, šutke proguta svoju bol i natopi oči svojim suzama, spremi sve vaše uspomene u crne kofere i samo prešutno, , pogleda u tebe dajući ti do znanja da si upravo ti taj razlog zbog kojeg odlazi, čekajući da se ti trgneš, trgnula se ona.
I otišla. 🙁 🙁 🙁
Comments
Post a Comment